Fotografski dokumentacioni centar u saradnji sa Savremenom galerijom Ečka, a pod
pokroviteljstvom grada Zrenjanina organizuju u četvrtak 17 maja, Prvu fotografsku umetničku
koloniju, manifestacija počinje okupljanjem fotografa na Carskoj Bari u 14 časova.

 

Na fotografskoj koloniji učestvuju majstori fotografije čija se imena nalaze u samom vrhu srpske fotografije, a to su Imre Sabo, Milan Marković, El Gvojos, Željko Sinobad, Igor Mandić, Darko Dozet, Miroslav
Predojević i Geza Lenert.

Pod pokroviteljstvom grada Zrenjanina u 18 časova izložbu starih fotografskih majstora otvoriti će gradonačelnik Čedomir Janjić. Izložba će biti postavljena na centralnom gradskom trgu na 15 panela u velikom formatu. Zapravo se radi o svetlopisima nastalim u periodu od 1853-1940 godine. Izložene fotografije nalaze se u privatnim kolekcijama Ivana Pančića, Danijela Vrške i Miodraga Grubačkog, a zastupljene su i fotografije iz fototeke Narodnog muzeja u Zrenjaninu. Publika će se imati prilike da se upozna sa radom fotografa Orosi Lajoša, Viplera, Nikole Štokmana, Ištvana Oldala, Đure Roknića, i drugih, kao i sa različitim fotografskim žanrovima, portretima, pejzažima, aktom i fotoreportažom.

Nakon otvaranja izložbe sledi promocija knjige Darka Dozeta, a narednih dana do 20 maja, fotografi će
se družiti u Orlovatu, na Tamišu i aerodromu Ečka kao i u Kaštelu Ečka gde će biti i smešteni.
Promocije i tribine i radionice organizuju se u popodnevnim časovima u Savremenoj galeriji u
Zrenjaninu koja će na ovaj način doprineti bogatijem programu za Noć Muzeja.

Sponzor manifestacije je kompanija Gomeks i Kaštel Ečka, a podršku su dali Valor, I-taksi Navigator, BB Kompani, Kompjuter biblioteka, Beograd ,Keramika Jovanović, udruženje Petrovgrad i List Zrenjanin.

Izložbu realizuje Fotografski Dokumentacioni Centar pod pokroviteljstvom Grada Zrenjanina i Savremene galerije Ečka. Autor izložbe je Jovan Njegović Drndak a za dizajn i grafičko oblikovanje pobrinula se Danka Ječmenica.

Pronalazak  fotografskog procesa koji  je 19. avgusta  1839. godine predstavljen svetskoj  javnosti, trebalo je, kako je Fransoa Arago istakao tada u Akademiji lepih umetnosti i Akademiji nauka u Parizu, da bude u službi nauke i umetnosti. Iako se ovaj datum smatra rođendanom fotografije, za  njen pronalazak su, osim Luj Žak Mande Dagera i Nisifor Nijepsa, zaslužni i mnogi drugi, a sasvim razumljivo prve fotografije nastaju pre njenog rođendana, „Pogled kroz prozor u Le Grasu“ snimljen je 1826. i smatra se najstarijom snimljenom fotografijom, autor je bio  Nisifor Nijeps. Ipak, na fotografiji nije bilo ljudi, pa je Luj Žak Mande Dager  uspeo da snimi „Bulevar du Tomple“ negde između 1838. i 1839, a kako se na fotografiji vidi čovek, on je postao prvi  fotograf na čijoj fotografiji vidimo ljude. Imena pionira, istraživača u polju fotografije u naučnom ili umetničkom smislu  gradiće strukturu fotografije kao potrebu i nadu savremenog društva, Vilijem Henri Foks Talbot, Vilijam Henri Džekson, Gaspar – Feliks Turnašon Nadar, Timoti O’ Saliven, Edvard Mejbridž, Alfred Stiglic, Dorotea Lang, Edvard Stajhen – samo je mali deo imena u Panteonu  fotografske nauke i umetnosti.
Fotografija je pismenost savremenog društva, iako nije čitljiva svima, iako nije prihvatljiva uvek i u svakom društvu, ona je, ako opstane, i svedok i poruka koju poznavaoci znaju prepoznati.
Fotografski proces, fotografija i fotografi, vrlo brzo po njenom predstavljanju, stići će i na naše prostore. Već 1840. godine Dimitrije Novaković, Srbin iz Zagreba, fotografiše Beograd, a izuzetan je značaj Anastasa Jovanovića, koji za potrebe sveski „Spomenici srpski“ fotografiše najznačajnije ličnosti srpskog društva.
Počeci fotografije u Bečkereku razvijaju se kroz rad putujućih fotografa Adolfa Dajča i Nikole Štokmana. Nikola Štokman poneće titulu dvorskog fotografa kralja Milana Obrenovića, koju će sa ponosom pokazivati i u Beču, pa se stoga na poleđini njegovih fotografija mogu naći  austrougarski ali i srpski grb. Jozef Vipler, sitan trgovac, naučiće tajne fotografskog zanata od Štokmana i  Dajča i sam će postati fotograf. Tokom 1855. godine u Bečkereku boravi  jedan od prvih srpskih fotografa Grigorije (Đura) Knežević i moguće jedan od prvih vlasnika ataljea, koji se nalazio u današnjoj ulici  Vuka Karadžića.  Maks Auerbah (Auerbach Miksa) takođe će boraviti u Bečkereku  1858. Godine, a u Jevrejskom sokaku radiće kao slikar i fotograf Johan Goigner.
Prvi fotografski atelje u Bečkereku osniva 1853. godine  Ištvan Oldal, bečkerečki svetlopisac. Njegov doprinos fotografskoj kulturi Banata i Bečkereka je nemerljiv. Samo u periodu od 1902. do 1921. snimljeno je u ataljeu Oldalovih 54.507 fotografija. Neke od njih čuvaju se u i bečkoj fotokolekciji Hohere Grapishe Lehre-e. Ipak, kako tvrdi Zoltan Kalapiš, učenici susedne samostanske gimnazije za vreme okupacije su koristili staklene ploče za ručne radove pošto bi oprali i  sastrugali emulziju. Gubitak dokumenta i fotografskog zapisa je nemerljiv, ali poučan, vrednost fotografije je u trajanju i njenom čuvanju. Može se reći i to da su portretna i salonska fotografija samo deo fotografske zaostavštine Oldalovih, a  prve reportaže, razglednice i hronika grada kroz medij fotografije zabeležene su upravo objektivom kamere Ištvana Oldala i njegovog sina.
Oko 1876. u Bečkereku  boravi Ignjac, Karl i Adolf Funk. Na poleđini njihovih fotografija pisaće, osim Veliki Bečkerek, i Sarajevo, te se da zaključiti da se radilo o porodičnoj firmi sa filijalom i u Sarajevu. Na jednoj od njih stoji J. G. Funck, da li je pripadala jednom od trojice navedenih, ili nekom drugom, ostaje za dalje istraživanje. Karlo Funk  će 1888. godine prodati atalje Lajošu Orosiju koji vrlo brzo postaje priznat i poznat fotograf. Između ostalog, Orosi će zabeležiti i boravak Franca Ferdinanda u Ečki 1898. i 1900. godine. Na poleđini Orosijevih fotografija često je ime Jožefa Košaka koji je, po dostupnim podacima, podučavao Lajoša fotografskom umeću. Jožef Košak je takođe bio zvanični fotograf austrugarske vojske.
Nemerljiv doprinos fotografiji u Bečkereku, odnosno Petrovgradu, ostavili su naši jevrejski fotografi. Jedan od njih je Stevan Kremzer koji je imao atelje od 1936, a od 1940. sve do svoje smrti drži atelje sa Tivadarom Vanjekom, budućim osnivačem Umetničke galerije i Likovne kolonije Ečka. Tivadar Vanjek će fotografski zanat učiti, između ostalog, od Mikše Goldmana koji je svoj atelje imao na adresi Cara Dušana 13, adresi na kojoj će se, decenijama posle, naći ime istoimenog kluba CD 13, koji je bio jedan od najboljih fotografskih klubova u bivšoj Jugoslaviji, a koji je reosnovan pre par godina i danas deluje u našem gradu. Ime Samuela Alkalaja takođe će ostaviti traga u fotografskoj hronici grada 1891. godine,  iako će se Samuel fotografskim zanatom baviti i u Beogradu i Šapcu. Početkom Prvog svetskog rata pridružio se kao redov-fotograf bolničke čete Dunavske divizije. Ostavio je fotografije i iz Balkanskih ratova i nosilac je Albanske spomenice. Tragično je izgubio život u progonu Jevreja od  nacističkog okupatora u Drugom svetskom ratu.
Leo Ziherman imao je svoj fotografski atelje na Vilsonovom trgu broj 3. u Petrovgradu, Milan Bokonjić  na adresi Kralja Petra trg broj 2. i jedan je od fotografa koji su radili fotografije za monografiju grada 1938. Godine. U istoj monografiji Aleksandra M. Stanojlovića, „Petrovgrad (Veliki Bečkerek)“, objaviće svoje fotografije i Đura Roknić koji je tada imao atelje u Princa Đorđa ulici broj 5. Sigmund i Marijan Fišler, iako bez atelja, priložiće takođe fotografije za monografiju grada.
Fotografski zanat će Đura Roknić učiti sa svega trinaest godina. Njegove fotografije će ostati kao svedočanstvo vremena i turbulencija na ovim prostorima. Sa pravom možemo reći da je Đura jedan od prvih fotoreportera na ovim prostorima. U prilog tome govore nam sačuvane fotografije ulaska srpske vojske u Veliki Bečkerek, fotografije sa vojne parade i defile Crvenog krsta. Posebno svedočastvo je njegova fotografija ratne siročadi, na ručku u prostorijama Crvenog Krsta.  Izveštaji stranih misija posle Prvog svetskog rata govore da gotovo da nije bilo mesta u području Srbije koje nije imalo ratnu siročad.  Đura Roknić istraživaće i druge žanrove fotografije, a sačuvano je i nekoliko aktova iz tog vremena.
Fotografsko nasleđe Meinhardta, fotografskog ateljea Križanić i Katarine Horvat, možemo  reći prve fotografkinje u Bečkerku i Petrovgradu,  tek treba da se istraže, kao i druga imena nezabeležena u ovom tekstu. Ova izložba je podsticaj i poklon grada, a istovremeno poklon gradu od strane kolekcionara i ljubitelja fotografije kojima dugujemo veliku zahvalnost za nesebičan doprinost u očuvanju fotografskog nasleđa. Sve fotografije su u privatnom vlasništvu Danijela Vrške, Ivana Pančića i Jovana Njegović Drndaka. Vlasnici fotografija zadržavaju sva zakonska i vlasnička prava.

Tekst: Alisa Junuzović